preskoči na sadržaj

Login
Korisnik:
Lozinka:
Kalendar
« Kolovoz 2017 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
31 1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
Prikazani događaji

Brojač posjeta
Ispis statistike od 3. 10. 2012.

Ukupno: 153797
Ovaj mjesec: 1707
Ovaj tjedan: 274
Danas: 4

KANAL

    OŠ Ivana Perkovca     

Suradnja s FKVK traje već nekoliko godina i naši učenici aktivno su se uključili u rad FKVK.

Tako su i nastali filmovi, DJEČJI DOM, KONGO i nagrađivani film HRC.

 

 

ZNAMENITI LJUDI OVOG KRAJA

BALTAZAR ADAM KRČELIĆ rodio se u Šenkovcu 1715. Studirao je u Beču i Bologni. Stekao doktorat, te postao zagrebački kanonik. Bio je povjesničar, književnik i veliki dobročinitelj hrvatskoga naroda. Iako je pisao i na hrvatskom jeziku, najvažnija su mu djela (od kojih je najznačajnije Annuae ili Historija 1748. do 1767.) napisana na latinskom jeziku. Posjedovao je bogatu knjižnicu kojom je 1777. utemeljio današnju Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu. Umro je u Zagrebu 1778. i sahranjen je u zagrebačkoj katedrali. Uz 280.-godišnjicu njegova rođenja u OŠ Ivana Perkovca 1995. godine održan je okrugli stol o njegovu životu i djelu.

PAVAO BELAS rođen je 1820. u selu Prosinec, župa Rozga, općina Dubravica. Najprije kapelan, a zatim, sve do svoje smrti 1883. godine i župnik u Brdovcu. Hrvatski preporoditelj (surađivao je i financijski podupirao Maticu hrvatsku, Gospodarsko društvo, Društvo sv. Jeronima te Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti), te veliki prijatelj i ispovjednik bana Josipa Jelačića, kojeg je i pokopao u Novim Dvorima 1859. godine. Bio je zastupnik u Hrvatskom saboru i pjesnik.  Godine 1851. utemeljio je prvu školu u Šenkovcu, koja je u početku bila smještena u Laduču, u kući seljaka Kuševića, zatim na staroj Harmici, a iza toga u kući grofa Jelačića u Šenkovcu. Umro je u Brdovcu 1883. godine, te je pokopan uz župnu crkvu Svetoga Vida. 

IVAN PERKOVAC rodio se u Harmici 1826. i tu proveo svoje djetinjstvo. Bio je prvi profesionalni hrvatski novinar, književnik, političar, prosvjetitelj i rodoljub. Upisao se na bogosloviju, ali zbog pustopašnog duha nije ustrajao u duhovnom zvanju. U bojnom odsjeku za Jelačićeva banovanja radio s Petrom Preradovićem, studirao pravo u Zagrebu i Grazu, bio drugi po redu tajnik Matice hrvatske, a kao novinar i književnik uređivao književni časopis Neven, novine Pozor i Vienac. Umro je u Samoboru 1871., te je sahranjen na samoborskom groblju. Godine 1981. škola u Šenkovcu nazvana je njegovim imenom. 

 

MIHOVIL KRUŠLIN je rođen 1882. u Ključu Brdovečkom. Pučku školu završio je u Šenkovcu, a višu školu za umjetnost i obrt u Zagrebu. Jedan je od najpoznatijih hrvatskih slikara pejzažista i akvarelista, koji je iza sebe ostavio preko 2500 slika. Kao pjesnik isticao se rodoljubljem. Školske godine 1970./71. u školi u Šenkovcu osnovano je kulturno – umjetničko društvo i nazvano njegovim imenom. Za učenika Krušlina njegov je učitelj, slavni Mirko Kovačić napisao „da za četverogodišnjega školovanja nije bilo pitanja na koje Krušlin nije znao odgovoriti.“ A za slikara Krušlina hrvatski književnik Antun Gustav Matoš 1911. je napisao da je „već skroz i naskroz hrvatski talent, već sada jedan od prvih hrvatskih pejzažista!“ Krušlin je bio i učitelj u šenkovečkoj školi u kojoj je nekoliko godina prije svoje smrti radio kao učitelj likovnog odgoja. Umro je 1962. godine u Ključu, a pokopan na ladučkom groblju.

JOSIP CERINSKI zvan Gramac, rođen je u Drenju 1899. kao vanbračno dijete slijepe majke. Bio je samouk u čitanju, pisanju i kiparstvu. Ubraja se među najpoznatije narodne umjetnike našega kraja. Na raskrižjima brdovečkoga kraja stoje njegova raspela, a u Muzeju Brdovec čuvaju se djela sakralne tematike od Betlehema do Križnoga puta, što je njegovo najopsežnije djelo sa 47 likova i 57 križeva. Uz kipove Marije i svetaca ističe se kip Alojzija Stepinca. Izradio je stotine djela, ali u svojoj sredini nije bio cijenjen, pa je prva izložba njegovih djela održana tek poslije njegove smrti. Godine 1991. uvršten je u katalog Tisuću godina hrvatske skulpture. Umro je 1980. godine i pokopan je na ladučkom groblju.

STJEPAN JAKŠEVAC rođen je 1916. na Svetomu Križu. Književnik i dječji pjesnik, dugogodišnji spiker Radio Zagreba i urednik Dječjeg programa, član uredništva časopisa Umjetnost i dijete i autor scenskih djela na programu kazališta lutaka u Zagrebu. Zbirke: Pjesme (1943.), Glasim se nespokojem (1956.), Vesela Godina (1969.), Voli ne voli (1972.) te Ima jedan razred (1981.). Mnoge su njegove pjesme uglazbljene, kao na primjer vrlo popularna Na Sleme, na Sleme. Svojim stihovima uveo je kajkavsko narječje u hrvatsku dječju književnost. Bio je prijatelj i česti gost škole u Šenkovcu. Umro je 1994. u Zagrebu, a pokopan na groblju u rodnome Svetomu Križu. 

IVEK JURKAS je rođen 1924. u Harmici. Pučku školu završio je u Šenkovcu. Bio je samouki pjesnik i poznati pučki  govornik, a radio je kao profesionalni vatrogasac. Godine 1994. objavio je zbirku pjesama na kajkavskom narječju Oračev sem sin. Svoje pjesme posvetio je i mnogim velikanima rodnoga kraja (Krčeliću, Perkovcu, Krušlinu, …). Godine 2002. na osamdesetoj obljetnici DVD Harmica opjevao je povijest harmičkoga vatrogastva. Umro je 2006. u Harmici, a pokopan je u Starigradu na otoku Hvaru.  

ĐURO GOLUBIĆ pseudonim Gjuro Ladučki, rođen je 1891. u Laduču. Završio gimnaziju, studij i doktorat prava u Zagrebu. Bio je zagrebački odvjetnik, domoljub, pisac, dobrotvor, istaknut član Društva Hrvatskih Zagoraca, po političkom uvjerenju radićevac (predsjednik HSS-ove mladeži). Objavljivao je prozu i zapise iz djetinjstva. Umro je u Zagrebu 1938. godine iznenadnom smrću.

 

VLADIMIR POLJAK je rođen 1920. u Vukovom Selu. Pučku školu završio je u Šenkovcu, a učiteljsku školu u Zagrebu. Nakon završetka učiteljske škole radio je kao učitelj u Mariji Gorici i Laduču (1940. – 1947.). Upućuje se na studij pedagogije, psihologije i filozofije u Zagreb. Pedagogiju je diplomirao 1951., a doktorirao 1958. Bio je dugogodišnji profesor na zagrebačkom sveučilištu. Dobitnik je nagrade Ivan Filipović za životno djelo. Objavio je velik broj stručnih radova koji predstavljaju značajan doprinos hrvatskoj pedagoškoj znanosti, a prevođeni su i na brojne strane jezike. Njegova Didaktika doživjela je čak devet izdanja. Umro je 1998. godine u Novom Marofu, a pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoj.   

MIRKO KOVAČIĆ rođen je u Zagrebu 1869., a od 1888. godine bio je učitelj Obće pučke škole u Šenkovcu. Školske godine 1892./93. izgradio je prvo školsko gombalište (igralište) sa spravama na dijelu školskog vrta. Među prvima u Hrvatskoj završio je tečaj za učitelje gimnastike, te za svoj diplomski rad 1896. preveo s njemačkog na hrvatski jezik prva nogometna pravila. Zajedno s profesorom Franjom Bučarom (1866.–1946.) smatra se utemeljiteljem hrvatske nogometne terminologije. Sa svojim bivšim učenikom Mihovilom Krušlinom krenuo je na zajedničko putovanje u Afriku 1928. godine, te ga opisao u svojoj knjizi Na vratima Sahare (1935.). S njegovih putovanja nastala je i knjiga putopisa: Španija, zemlja sunca i čudesa (1934.). Umro je u Zagrebu 1960. godine i pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj.

IVAN SEMERAJ učitelj i u dva navrata ravnatelj škole u Šenkovcu (1916.–1934. i 1939.–1950.). Umirovljen je 1951. godine, a zatim postao upravitelj Dječjeg doma Laduč. Pomno je vodio spomenicu škole, te opisao kako su učenici i učitelji iz Šenkovca i okolice dočekali vlak kod mosta na Sutli kojim su 1919. godine prevezeni u Domovinu zemni ostaci hrvatskih velikana Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana (pogubljeni u Bečkom Novom Mjestu 1671. godine). Njegovom je zaslugom 1922. osnovano vatrogasno društvo za sela Šenkovec, Ključ, Harmicu i Vukovo Selo. Zalagao se za boljitak domaćega stanovništva, potaknuo je izgradnju željezničke postaje Sutla, te uvođenje električne struje u domaćinstva (1944.). Za njegovog je vremena šenkovečka škola bila proglašena najboljom u ondašnjem kotaru. 

IVAN TURK je rođen u Šenkovcu 1937. godine. Vinogradar i podrumar koji je na Vrbovčaku u Šenkovcu uzgajao vinovu lozu. Proizvođač je prvog hrvatskog pjenušca Šenpjen (što znači Šenkovečki pjenušac), hrvatskog proizvoda svjetske kvalitete. Dobitnik je niza zlatnih medalja i prvih nagrada na međunarodnim i domaćim sajmovima i izložbama. Umro je 1998. u Šenkovcu, a pokopan je na ladučkom groblju.    

 




preskoči na navigaciju